Iako baš obljetničke godine najčešće prizivaju pojačani interes javnosti za povijesne ličnosti raznih profila, u sjeni nemilih događaja koji su obilježili 2023-u godinu, prilično neprimjetno protječe 150-a obljetnica smrti Ivana Padovca. Ovim bih člankom stoga htio prisjetiti se svog sugrađanina, gitarističkog virtuoza, skladatelja, glazbenog pedagoga i organizatora, izumitelja deseterostrune gitare, te dati mali doprinos obilježavanju godišnjice rođenja ove jedinstvene osobnosti hrvatske glazbe 19. stoljeća. Po svojoj koncertnoj djelatnosti diljem Europe, Ivan Padovec jedinstven je među hrvatskim umjetnicima svog vremena. Autor je najstarije literature za gitaru u Hrvatskoj.
Jedini je hrvatski skladatelj tog razdoblja čije se ime redovito spominje u inozemnim časopisima, leksikonima i knjigama o gitari sve do današnjih dana, a vjerojatno i jedini čije se skladbe i dalje objavljuju diljem svijeta (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Mađarska, Poljska itd.). Prvi je u ovim krajevima koji je napisao i izdao udžbenik za postupno svladavanje sviranja nekog instrumenta – „Školu za gitaru“ (Theoretisch-practische Guitar-Schule), te osmislio veliku novinu za svoj instrument, napravu pomoću koje se tijekom sviranja moglo kromatski alterirati četiri basove žice na drugom vratu. Ujedno je i prvi hrvatski glazbenik kojem je objavljen životopis ( biografski članak, s popisom značajnijih djela ), i to još za života (Đuro Deželić, u „Dragoljubu“, 1862.g.).
Vrlo je vjerojatno da je podatke za ovaj biografski tekst Deželić dobio od samog Padovca, a njegovo viđenje, 12 godina kasnije, u potpunosti poštuje i sljedeći biograf, Ferdo Plohl-Herdvigov.
Odmak od tog materijala, s ponekad upitnim intervencijama, pružio je 1893.g. Franjo Kuhač.
U svoju poznatu zbirku „Ilirski glazbenici“ uvrstio je studiju „Padovec, kitaraški virtuoz i glazbotvorac“. Možemo reći da se, uz onu Krešimira Filića ( u „Glazbenom životu Varaždina“, 1972.g.), radi o najutjecajnijoj biografskoj studiji o Ivanu Padovcu, na koju se pozivaju brojni budući istraživači.
Tako i povijesni podatci izneseni u ovom članku, posredno ili neposredno, temelje imaju u djelima navedenih autora, a na koje se nadovezuju i novija istraživanja od kojih su mnoga vezana uz međunarodni znanstveni skup održan u Zagrebu i Varaždinu 2000.g., povodom 200-te obljetnice Padovčeva rođenja.
Ivan Eugen Padovec rođen je 17. srpnja 1800.g. u Varaždinu, od majke Josipe rođ. Moor i oca Ivana Krstitelja Padovca. Svi biografski tekstovi kažu da je kao dijete bio boležljiv i vrlo lošeg vida, uz nevjerojatnu nesreću da mu je vršnjak u igri kamenom izbio lijevo oko. Ta je činjenica definitvno suzila njegov izbor zvanja i usmjerila ga prema glazbi. Kako mu je upis u sjemenište odbijen zbog lošeg vida, odlučuje se za učiteljsko zvanje. Upis u zagrebačku preparandiju podrazumijevao je i poznavanje nekog instrumenta. Kako bi mu pomogao, rođak iz Beča šalje mu 1817.g. violinu na poklon, čime započinje njegov glazbeni razvoj. Iako samouk, ubrzo iskazuje velik talent, pa varaždinski skladatelj Leopold Ebner preporučuje Padovčevu ocu da mu nađe učitelja. Tko je bio njegov prvi učitelj glazbe ne znamo, ali od njega je stekao osnovna znanja o violinskoj tehnici i glazbenoj teoriji.
Poznata priča kazuje da je mladi Padovec 1818.g. posjetio rođaka u Beču, pri čemu ga se toliko snažno dojmio odlazak na koncert slavnog gitarista Maura Giulianija da je čvrsto odlučio posvetiti se gitari. (Franjo Kuhač je pretpostavio kako ju je Padovec već i prije odlaska u Beč pomalo svirao jer je u to vrijeme gitara bila vrlo popularan kućni instrument i mogla se naći u brojnim građanskim domovima Hrvatske). Po povratku u Varaždin, Padovec je stekao dovoljno znanja o sviranju gitare da je mogao i podučavati učenike. 1819.g. konačno se upisao na zagrebačku preparandiju. Iako mu je život u Zagrebu u početku bio vrlo težak, pa je razmišljao i o povratku kući, ubrzo je našao brojne učenike i, napustivši preparandiju, posvetio se isključivo glazbi. Uz vježbanje gitare, započeo je i sa skladanjem. Osjetivši nedostatak potrebnog znanja, krenuo je na satove kompozicije, harmonije i klavira kod koralista zagrebačke stolne crkve, Jurja Karla Wisnera pl. Morgensterna. Uskoro već sklada veća djela, a poznati bečki nakladnik Diabelli objavio mu je Variationen uber ein beliebtes Thema, op. 1.
Osnovavši „Zagrebački sekstet“, sastav gudača i gitarista amatera, počinje javno nastupati. Time u sastav privlači i profesionalne glazbenike, između ostalih i svog učitelja pl. Morgensterna s kojim razrađuje ideju o osnivanju glazbenog društva u Zagrebu. Suradnjom više glazbenika, društvo započinje svoje djelovanje 1827.g., najprije pod nazivom Musikverein, kasnije pod drugim nazivima, a od 1925.g. kao Hrvatski glazbeni zavod. Uloga Ivana Padovca u radu novoosnovanog Musikvereina i njihov međusobni odnos, nisu sasvim jasni i različito su interpretirani. Dok mnogi autori, prvenstveno na temelju Kuhačeve studije i njegovog osobnog viđenja situacije, smatraju da je Padovec bio nepravedno isključen u korist Wisnera pl. Morgensterna koji je mjesto ravnatelja dobio zato što je Nijemac, drugi smatraju da između Padovca i Musikvereina nije bilo nikakvih nesporazuma. Padovec se spominje kao jedan od prvih članova odmah osnovanog društvenog orkestra, ali nije jasno da li je pripadao neplaćenim volonterima ili plaćenim članovima orkestra. U svakom slučaju, iz novinskih napisa i publikacija o Musikvereinu razvidno je da je Padovec sudjelovao na brojnim koncertima društva, kao izvođač, kao skladatelj izvođenih djela i kao organizator.
No, sredina očito postaje preskučena za mladog gitarista koji je u međuvremenu izvrsno svladao tehniku sviranja svog instrumenta, a izvodio je i vlastite skladbe, u skladu s uobičajenom praksom tog vremena. Već 1827.g. krenuo je na turneju po hrvatskim gradovima, a njegov prvi biograf tvrdi kako su koncerti bili svugdje jako dobro prihvaćeni, što ga je i ohrabrilo da se zaputi u Beč.
Iako je zapravo bio vrlo skromne glazbene naobrazbe, uglavnom autodidakt, Padovec je uspio naći rješenje za izazove, potrebe i ukuse svog vremena.
1829.g., iste one u kojoj je godinu ranije osnovana varaždinska glazbena škola Padovčevom zaslugom uvrstila gitaru u svoj nastavni program, Ivan Padovec nastupio je u Beču pred pripadnicima carskog dvora u Theater an der Wien , doživjevši velik uspjeh. Prema tadašnjoj raširenoj praksi, nastupao je između činova predstave, a znamo da je istu priliku dobivao i kasnije.
U Beču je ostao do 1837.g., u potpunosti se afirmirajući i kao virtuozni izvođač i kao skladatelj i kao pedagog. Glazbeni krugovi izuzetno su ga poštivali, a izdavači objavljivali njegova djela.
Iz Beča je svake godine odlazio na koncertne turneje, proputovavši tako velik dio Europe.
Biografi spominju Austriju, Njemačku, Mađarsku, Češku, Englesku, Poljsku…
1830.g. samostalno je priredio koncert u Zagrebu, na kojem je izveo tri točke i izazvao veliko oduševljenje publike.
Iako ne raspolažemo pisanim kritikama njegovih brojnih koncerata, potvrdu njihove uspješnosti nalazimo u velikoj pozornosti koju su izvođenja vlastitih skladbi izazvala kod notnih izdavača.
Djela su mu tiskali nakladnici svjetskog ugleda – izdavačke kuće u Beču, Pešti, Leipzigu, Frankfurtu, Pragu, Londonu, Parizu… Bilo je to zlatno doba Padovčevih profesionalnih aktivnosti.
No naravno, kao što je Zdravko Blažeković u svojoj studiji s popisom Padovčevih djela naglasio, „potrebno je biti oprezan kada se o njemu stvara romantična slika skladatelja koji svira za oduševljene slušatelje, a nakladnici jure za njegovim skladbama. Padovec je očito od samog početka, još prije nego se preselio u Beč, bio svjestan važnosti izdavanja svojih kompozicija i cijeli je život vješto organizirao njihovo tiskanje.“
Iako je u to vrijeme živio u Beču, te puno putovao inozemstvom, Padovec se oduševio Ilirskim preporodom. Ljudevita Gaja vjerojatno je poznavao još iz Varaždina i Zagreba, a ponovno su se sreli u Beču i Požunu, nakon čega mu je posvetio Narodne horvatzke poputnice, op. 12. U Beču ih je Diabelli izdao o svom trošku i s hrvatskim naslovom. Premda se Padovcu učestalo zamjerao nedostatak nacionalnog izraza, te u njegovoj glazbi ne možemo naći obilježja hrvatskog narodnog melosa (glazbu je generalno smatrao internacionalnom), često je uglazbljivao tekstove ilirskih pjesnika poput Lj. Vukotinovića, S. Vraza, I. Trnskog., P. Preradovića, I. Kukuljevića – Sakcinskog…
Sam Kuhač, prilično osjetljiv na nacionalna pitanja, nazivao je Padovčevo rodoljublje neupitnim „budući da je nastojao da njekoliko svojih kompozicija protura u sviet s hrvatskim naslovom. (…) Padovčevim patriotskim zaslugama spada i to, što se je svagdje istaknuo Hrvatom, i što je svojom kitaraškom vještinom proslavio u dalekim krajevima ime i glazbeni dar hrvatskoga naroda. S pogledom na to zaslužuje da mu ustupimo častno mjesto u glazbenoj našoj povjesti.“
1837.g., na vrhuncu karijere, otkazao je planiranu turneju po Rusiji i povukao se u rodni Varaždin, najvjerojatnije zbog problema s vidom. Nakon što se donekle oporavio, vratio se svojim uobičajenim poslovima gitarista (koliko znamo, nastavio je nastupati samo po Hrvatskoj), skladatelja i pedagoga, a počeo se baviti i konstrukcijom gitara.
Njegova deseterostruna gitara po prvi put se spominje vezano uz koncert koji je organizirao u Zagrebu 27. ožujka 1842.g., a na kojem je izveo dvije skladbe, „rêdkom okretnostju i pravim savàršenstvom“ ( D. Demeter: Muzikalne zabave u Zagrebu, Danica ilirska, 1842. ).
Izmjenu na standardnom instrumentu činile su četiri dodatne basove žice na drugom vratu. U to se vrijeme po Europi često eksperimentiralo s dodavanjem žica, no posebnost Padovčeva instrumenta činila je naprava pomoću koje su se dodatne žice tijekom sviranja mogle povisiti za polustupanj.
Sve su to bili pokušaji povećanja zvučnosti instrumenta, te prilagodbe zahtjevima izvođenja suvremene romantične glazbe, bogate novim harmonijama.
(U Padovčevim skladbama, doduše, ne pronalazimo značajke novog stila koji bi trebao biti okarakteriziran odbacivanjem klasicizma, subjektivnošću, estetikom osjećaja, bogatijom harmonizacijom, slobodnijim formama…).
Po vlastitom nacrtu, Padovec je svoju deseterostrunu gitaru dao izraditi kod bečkog graditelja instrumenata Staufera, najvjerojatnije 1841.g. Danas je gitara u vlasništvu Hrvatskog glazbenog zavoda, a na čuvanju u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Ovdje nailazimo na još jednu nejasnoću – na instrumentu koji se nalazi u muzeju, kao graditelj je naznačen Friedrich Schenck, Stauferov učenik, a ne Staufer osobno (iako je još u Padovčevoj Školi, a i kasnije kod mnogih biografa zapisano Stauferovo ime). To bi moglo ukazivati na činjenicu da je Padovec možda imao i više od jedne deseterostrune gitare ili da je, naprosto, Staufer posao proslijedio svom učeniku, kao što je već i ranije znao činiti, a Padovec tome nije pridavao važnost.
Cijeli život, Padovec je ostao aktivan u pedagoškoj djelatnosti. Bio je vrlo svestran učitelj koji je poučavao gitaru, violinu, pjevanje, glazbenu teoriju, pa i klavir. Kako su godine prolazile, opće zanimanje za gitaru se smanjivalo, pa se već 1863.g. u razgovoru s Kuhačem Padovec požalio da teško pronalazi učenike gitariste. Zadnjih godina života predavao je još samo violinu i pjevanje.
O njegovom učiteljskom radu nema puno podataka, no brojni učenici koji su tijekom pedeset i pet godina dolazili na poduku, potvrda su da je bio predan i strpljiv pedagog.
Kao što je Ernest Krajanski, koji je poslije Padovčeve smrti bio u kontaktu s njegovim bivšim učenicima, zapisao: „Učenici su ga voljeli, a glavno je, da im je znao postaviti dobar temelj i uliti u nje dovoljno idealizma i poleta.“ ( E. Krajanski: Sjetimo se Padovca, Sv. Cecilija, 34/3, 1940. )
Rezultat dugogodišnjeg učiteljskog rada je i njegov udžbenik, pisan njemačkim jezikom, Škola za gitaru koju je objavio pod naslovom Theoretisch-practische Guitar-Schule vom ersten Elementar-Unterrichte an bis zur volkommenen Ausbildung nebst der Anweisung zum Spiele einer zehnsaitigen Guitare.
Padovčevi biografi bilježe da je poticaj pisanju ove Škole bio natječaj raspisan u Leipzigu, na kojem je Padovec i osvojio prvu nagradu, no ne mogu se naći nikakvi dostupni podatci o takvom natječaju.
Škola je tiskana bez nakladničkog broja i bez naznake godine i mjesta izdavanja. Još od Deželića i Kuhača provlače se navodi da je djelo izašlo u Beču, 1842.g. Međutim, postoji opravdana sumnja da ti navodi nisu pouzdani, te da je udžbenik tiskan u nekom drugom gradu ( moguće Leipzigu ), nekoliko godina kasnije. Pisan kroz 31 stranicu, spada u kraće udžbenike 19. stoljeća. Za taj relativno mali prostor, Padovec je bio vrlo temeljit i sistematičan. U prvom dijelu obrazlaže osnove glazbene teorije, u drugom daje upute za sviranje standardne gitare, a u trećem pojašnjava izvedbu na njegovoj deseterostrunoj gitari. Izložena tehnika sviranja u skladu je s Padovčevim vremenom.
Vježbe nisu mnogobrojne, ni duge, no odlično su ciljano izabrane. Autor time iskazuje svoje veliko izvodilačko iskustvo na temelju kojeg može iz mnoštva potencijalnih vježbi izvući one učeniku najkorisnije.
Na samom kraju udžbenika nalazimo dosta zahtjevnu skladbu za deseterostrunu gitaru: varijacije na Trauerwalzer Franza Schuberta ( istu temu je Padovec već upotrijebio i za standardnu gitaru u opusu 4, no skladbe se potpuno razlikuju ).
Na pitanje kome je udžbenik prvenstveno bio namijenjen, odgovor daje Alemka Orlić u svojem radu „Padovčeva Theoretisch-practische Guitar-Schule“: „Sklona sam vjerovati da je Školu pisao za diletante koji su već imali izvjesnu sviračku spretnost, ali im je bila potrebna dopuna i sistematizacija znanja. Ako je tome tako, Škola je u metodičkom smislu upravo izvrsna, zahvaljujući temeljitom, a ujedno i brzom iznošenju gradiva“.
1848.g. Padovec je potpuno oslijepio. Njegova koncertantna djelatnost time je, nažalost, u potpunosti ugašena. Posljednju četvrt života proveo je skromno i relativno povučeno, i dalje skladajući uz pomoć učenika koji su po diktatu zapisivali note, poučavajući i prodajući skladbe.
Hrvatski sabor mu je pred kraj života dodijelio mirovinu. Svjedočenja ljudi koji su ga poznavali govore da je usprkos sljepoći i lošoj financijskoj situaciji uvijek bio aktivan i vedrog raspoloženja.
Milan Grlović tako, povodom 100-te obljetnice Padovčeva rođenja, bilježi (Vienac, 1900.):
„Teška sudbina, koja je snašla Ivana Padovca kao čovjeka i kao umjetnika, ipak mu nije otela duševne vedrine i on je do svog konca poput filozofa snosio slavu svoje prošlosti i teške uspomene, što mu ih je ta slava naprtila za daljnji život, kad mu je zavidna sudbina uskratila najveće blago očinjega vida. Hrabro se je borio i podao mladjemu naraštaju lijep primjer, kako se i u nevolji vrše dužnosti, a da ne klonemo. U radnji je našao utjehe do smrti.“
- travnja 1873.g., sedam mjeseci prije smrti, u starom varaždinskom kazalištu, Padovec je priredio posljednji koncert. Nastupili su njegovi učenici i prijatelji, a sam je, osim što je otpratio dvije pjesme
( „Biser“ i „Domovina“), izveo i svoju Veliku fantaziju za deseterostrunu gitaru.
Ivan Padovec umro je 4. studenoga 1873.g. u Varaždinu. Njegovo posljednje počivalište na varaždinskom groblju i danas obilaze mnogi posjetitelji.
Svojim je radom utisnuo neizbrisive tragove u hrvatskoj kulturi. Iako su podatci koje o njemu imamo nepotpuni, evidentno je da je Ivan Padovec dosegnuo međunarodni ugled europske razine, kao jedini hrvatski glazbenik tog vremena i to pomoću instrumenta kojeg se često marginaliziralo i gledalo kao kućno glazbalo za građanstvo.
Za njim je ostao velik broj djela – instrumentalnih skladbi ( za gitaru, dvije gitare, klavir, violinu i nekoliko komornih sastava ), solo popijevki uz pratnju klavira ili gitare pisanih na hrvatske ili njemačke tekstove, višeglasnih skladbi, te priručnika. Uz ona tiskana, puno je i rukopisa, prijepisa i otisaka koji se čuvaju po knjižnicama, arhivima, muzejima ili privatnim zbirkama. Određen dio je, nažalost, izgubljen. Pretpostavlja se da bi cjelokupan opus mogao sadržavati oko 200 skladbi.
Njihovo izvođenje i tiskanje, te otkrivanje novih činjenica, očit je način da lik Ivana Padovca održimo živim.
Skladbe Ivana Padovca ( originalni naslovi ) – katalogizirao dr. sc. Zdravko Blažeković
Op. 1 – Variationen fűr die Guitarre űber ein beliebtes Thema
Op. 2 – Variations brillantes pour la Guitare
Op.3 – Deux polonaises pour deux guitares
Op. 4 – Variationen űber den beliebten Trauer-Walzer von Fr. Schubert
Op. 5 – Introduction und Variationen űber die Barcarole ( Adele lieblich blűhend.) aus der Oper: Fra Diavolo
Op. 6 – Unterhaltungen fűr die Guitarre. Eine Reihe leichter und angenehmer Original-stűcke vorzűglich zum Unterrichte geeignet
Op. 7 – Variazioni per la Chitarra sopra la Cavatina favorita: Tu vedrai la sventurata ( Siehst du sie, die ich verlassen ) del Opera: il Pirata di Bellini
Op. 8 – Introduction et variations pour la Guitare sur un air de l’Opera „La muette de Portici“
Op. 9 – Introduction und Variationen űber ein ungarisches National-Thema von Bihary
Op. 10 – Premier grand rondeau pour deux Guitares
Op. 12 – Narodne Horvatzke Poputnice. Kroatische-National-Märsche fűr das Piano-Forte componirt
Op. 13 – Introduction und Variationen fűr die Guitare űber die beliebte Cavatine: ( L’amo ah l’amo e m’e piu cara ) aus der Oper: Montechi u. Capuleti, von V. Bellini
Op. 14 – Introduction und Variationen fűr die Guitare verfasst űber die Tirolienne: Jäger oder Hirt
( Op. 15 ) – Variation/ űber/ ein Beliebtes (:Tirol Lied)/ Componirt fűr Solo Guitarre
Op. 16 – Variations pour la Guitare sur un Thême favori de l’Opera Norma de V. Bellini
Op. 17 – Fantasie sur des motifs de l’opera Montechi e Capuleti de Bellini
Op. 18 – Première grande polonaise pour deux guitares
Op. 19 – Grandes Variations pour la guitare seule, sur un theme favorit de l’opera La Straniera
Op. 20 – Fantaisie sur des motifs de l’opera Norma de Bellini
Op. 21 – Fantaisie sur des motifs de l’opera: Robert le Diable de Meyerbeer
Op. 22 – Fantaisie sur des motifs de l’opera: La Straniera ( Die Unbekannte ) de Bellini
Op. 23 – Fantaisie sur des motifs de l’opera: Anna Bolena de Donizetti
Op. 24 – Fantaisie sur des motifs de l’opera: La Sonnambula de V. Bellini
Op. 25 – Variations pour la guitare sur l’air „Quand je quittai la Normandie“ ( Eh’ich die Normandie verlaßen ) de l’opera: Robert le Diable de Meyerbeer
Op. 26 – Introduction und Variationen űber die Cavatine: „Mit dem Schwert wird Romeo rächen“
( La tremenda ultrice Spada ) aus der Oper: Montechi u. Capuletti von V. Bellini
Op. 40 – Trois thèmes, tirés des Opéras: I Montecchi e Capuleti, Norma, et Robert le Diable variés
Op. 41 – Introduction et variations sur le Choeur d’Introduction de Norma
Op. 43/1-3 – Tri pesme od Ljudevita Vukotinovića pod naslovom: Na Cernooku, Moje Jutro i Moje Drago za jedan Glas uz Gitaru ali Klavir
Op. 46/1-3 – Bouquet sehr leichte und angenehme Stűcke fűr die ersten Anfänger der Guitarre
Op. 49 – Geheimer liebe Gram, fűr eine Singstimme mit Begleitung des Piano-Forte oder der Guitare
Op. 50 – Poziv. Pesma od Ljudevita Vukotinovića za jedan glas uz piano-forte ali gitaru
Op. 51 – Fantasie űber beliebte Motive aus der Oper: Puritani von Bellini
Op. 52 – Introduction und Variationen fűr die Guitare űber ein Thema aus der Oper: Sonnambula von Bellini
Op. 53(a) – Lyra. Zusammenstellung des schönsten und Anmuthigsten aus den neusten Opern und andern Werken
Op. 53(b) – Rondolet
Op. 57 – Die Sehnsuscht von Alexander Patuzzi fűr eine Singstimme mit Pianoforte oder Guitare Begleitung
Op. 58 – Gedenke mein
Op. 59 – Lebensbild
Op. 60(a) – Die Einsame
Op. 60(b) – Die Einsame
Op. 61 – Introduction et variations pour la guitare sur un thême favoris de l’Opéra: Lucrezia Borgia de Donizetti
Op. 62 – Der Carneval von Venedig mit concertanten Variationen fűr zwei Guitaren
Op. 69 – Frűhlingsgruss
Op. 70 – Die Perle
Op. 71-73 – Vilini glasi. Vienac pjesamah najobljubljenijih pjesnikah hrvatskih za našu mladež, da se izobrazi u pjevanju
Op. 71 – Pobratimstvo
Op. 72 – Veselje mladosti
Op. 73 – Junakovanje
Op. 74-75 – Vilini glasi. Vienac pjesamah najobljubljenijih pjesnikah hrvatskih za našu mladež, da se izobrazi u pjevanju
Op. 74 – Lahku noć!
Op. 75 – Hajd na gore
Skladbe bez broja opusa
- a) Instrumentalne
A:1 Variationen fűr die Guitarre
A:2 Introduction und Variationen
A:3 Variationen fűr die Guittare
A:4 Introduction und Variationen fűr die Guitarre űber ein Thema aus dem Balett Ninna
A:5 Introduction und Variationen fűr die Guitarre űber ein beliebtes Thema aus der Oper Korradin von Rossini
A:6 Variationen űber Schuberts beliebten Trauerwalzer
A:7/1-4 Deutsche=Tänze
A:8 Potpourri fűr die Guitarre
A:9 Grand Polonais
A:10 Polonaise ( za desetstrunu gitaru )
A:11 Polonaise u a – molu
A:12 Mazurka Polka
A:13 Mazur Polka fűr die Guitarre
A:14 Monferin
A:15 Marš
A:16 Marsch űber das Serwische Lied ( Lepa Maca )
A:17 Phantasie űber Steyerische National Tänze
A:18/ 1-4 Četiri komada za kitaru ( Philomela Polka, Polka u A-duru, Allegretto u a-molu, Steyrische Tänze )
A:19 Leichte Musikstűcke fűr ein Guitare/ fűr die ersten Anfänger
A:20 Ständchen
A:21/ 1-6 Angenehme Ton-Stűcke zur Űbung im Guitar-Spiele
A:22 Koncert za Rusa
A:23 Gallop fűr den Varasdiner Carneval
A:24 ( izgubljeno) Introduction und Variationen űber ein Thema aus der Oper „Die Kreuzritter“
A:25 ( izgubljeno ) Concertino sur des motifs de l’opera Martha
A:26 ( izgubljeno ) Gitarski koncert s pratnjom gudačkog orkestra
A:27 ( djelomično sačuvano ) Second concertino pour la Guitarre avec accompagnement de deux violons, alto & violoncelle
A:28 ( izgubljeno ) Varijacije za gitaru i orkestar
A:29 ( izgubljeno ) Veliki divertissement za dvije gitare
A:30 ( izgubljeno ) Varijacije na pjesmu „Nek se hrusti šaka mala“
A:31 ( izgubljeno ) Varijacije na pjesmu „Nosim zdravu mišicu“
A:32 ( izgubljeno ) Fantasie sur un motif de l’opera Maritana
A:33 ( izgubljeno ) Solo za violinu
A:34 ( izgubljeno ) Velika fantazija na hrvatske pjesme i talijanske operne motive za desetstrunu gitaru
A:35 ( izgubljeno ) Fantazija za gitaru solo
- b) Pjesme s njemačkim tekstom
B:1 Wir seh’n uns wieder!
B:2 An den Abendstern
B:3 Nächtlicher Ritt
B:4 Der Heimatlose
B:5 In die Ferne ( uz gitaru )
B:6 In die Ferne ( uz klavir )
B:7 Veilchen
B:8 Erstes Abendlied
B:9 Ein Traum
B:10 Ein Traum
B:11 Einsam
B:12 An…
B:13 Botschaft
B:14/ 1-3 3 Lieder ( Die Edensblume, Der Rose Klage, Der Rose Gebet )
B:15 Heimat
B:16 ( izgubljeno ) Sie gab mir eine Rose
B:17 ( izgubljeno ) Die Abendglocke
B:18 ( izgubljeno ) Frage
B:19 ( izgubljeno ) Zweites Abendlied
B:20 ( izgubljeno ) Vorwurf
B:21 ( izgubljeno ) Am Grundelsee
- c) Pjesme s hrvatskim tekstom
C:1 Slava mladosti
C:2 Kad!
C:3 Moja ladja
C:4 Proljetna pjesma
C:5 Gde je priedel slavna mira
C:6 Molba/ „Ko najljepši alem“
- d) Obrade
D:1 Romanze aus der Oper „Pilgerhaus“ ( Auber )
D:2 Lied aus dem „Zauberschleier“ ( Auber )
D:3/ 1-10 Lieblings-Walzer von Johann Strauss
D:4/ 1-3 ( izgubljeno ) Obrade koračnica ( J. Strauss, F. Erkel, B. Egressy )
D:5 Haimondskinder Quadrille ( J. Strauss )
D:6 Letzte Rose
D:7(a) Bliedi mjesec/ varoška popievka ( verzija za glas i gitaru )
D:7(b) Tužba/ varoška popievka ( verzija za glas i klavir )
D:8 Poputnica Ilirska „Šeto sam se gore dole“
D:9 Romanca „Seht ihn auf steilen Höh’n“ iz Auberove opere „Fra Diavolo“
D:10 Kavatina „O komm mit mir du Arme“ iz Bellinijeve opere „La straniera“
D:11 Kavatina „Sieh o Norma, hab Erbarmen“ iz Bellinijeve opere „Norma“
D:12 Završna kavatina „Ach die Welt wird meinen Namen“ iz Bellinijeve opere „Il pirata“
D:13 Završna pjesma „Ich seh wieder euch theure Fluren“ iz Bellinijeve opere „La sonnambula“
D:14 Aschenlied „So mancher steigt herum“ iz singspiela Josepha Drechslera „Der Bauer als Millionär“
D:15 Pjesma „Sonst spielt ich mit Scepter und mit Kronen“ iz Lortzingerove opere „Czar und Zimmermann“
D:16 Arija „Treibt der Champagner“ iz Mozartove opere „Don Giovanni“
D:17 Večernja fantazija „Gute Nacht, wieder ist ein Tag vollbracht“ iz Pacinijeve opere „L’ultimo giorno di Pompei“
D:18 Kavatina „O lass mich die Hand an meinem Busen drűcken“ iz Pacinijeve opere „L’ultimo giorno di Pompei“
D:19 Pjesma Heinricha Procha „Das Alpenhorn: Von der Alpe tönt das Horn“
D:20 Pjesma Heinricha Procha „Der Jűngling am Bache: An der Quelle saß der Knabe“
D:21 Kavatina „Ja ich liebe mit heissen Sehen“
D:22 Pjesma „Wenn die Schwalben heimwärts zieh’n“, nepoznatog autora
D:23 Der Sänger und sein Liebchen: „Kommt des Nachts“, nepoznatog autora
D:24 Der Zauberkreis: „Was zieht in deinem Zauberkreis“, nepoznatog autora
D:25 Die Trennung: „Du nun kennst dieses Feuer“, nepoznatog autora
D:26 Letzter Kuss: „Sie sprach und eine himmlich sanfte Thräne“, nepoznatog autora
Izvori:
Franjo Kuhač: Ilirski glazbenici, Matica hrvatska, Zagreb 1893.
Đuro Deželić: Ivan Padovec, skladatelj, Dragoljub. Hrvatski kolendar za godinu 1862.
Krešimir Filić: Glazbeni život Varaždina, Muzička škola Varaždin, 1972.
Mirko Orlić: Ivan Padovec, hrvatski gitarist europskog ugleda, Gitara, 2000.
Darko Petrinjak: Gitarski opus Ivana Padovca, zbornik radova „Ivan Padovec i njegovo doba“, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
Alemka Orlić: Padovčeva Theoretisch-practische Guitar-Schule, zbornik radova „Ivan Padovec i njegovo doba“, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
Sanja Majer-Bobetko: Hrvatska glazbena historiografija o Ivanu Padovcu, zbornik radova „Ivan Padovec i njegovo doba“, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
Vjera Katalinić: Ivan Padovec i njegova djelatnost u Beču, zbornik radova „Ivan Padovec i njegovo doba“, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
Snježana Miklaušić-Ćeran: Ivan Padovec u svjetlu glazbene kritike 19. i prve polovice 20. stoljeća. Prilog primalaštvu gitarističke glazbe u Zagrebu ( Hrvatskoj ), zbornik radova „Ivan Padovec i njegovo doba“, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
Zdravko Blažeković: Popis skladbi Ivana Padovca, zbornik radova „Ivan Padovec i njegovo doba“, Hrvatsko muzikološko društvo, 2006.
Josip Bažant: Ivan Padovec ( 1800. – 1873. ) – životopis i djelovanje u svjetlu sudbine opusa, Referat izložen na Međunarodnom muzikološkom skupu u Zagrebu i Varaždinu, 28. – 30.09. 2000.
Moreno Vinceković, prof. savjetnik
